Hruletovo hodočašće na Rajske Vrhove

Pitate li se kako je bilo na Rajskim Vrhovima? Vjerojatno ste već svašta čuli i saznali, no nakon izuzetno zabavnog i jako dobro prihvaćenog izvještaja o larpu u Utvrdi Svjetlosti, Watashi vam želi opisati svoje iskustvo i s larpanjem na Rajskima. Uživajte i ne zaboravite disati prilikom smijanja!😛

Hruletovo hodočašće na Rajske Vrhove

autor: Ivo Turk

Jeste li ikad imali vukodlački trenutak? Ja sam ga imao tu subotu. Probudio sam se u šatoru skoro pa gol. Zavoji, vata i odjeća bili su porazbacani na sve strane. Jedna čarapa mi je bila u tenisici, a drugu nikad nisam pronašao. Dok sam ponovo namotavao zavoje i pripremao se da u civilnoj odjeći odem do WC-a držeći wc papir na glavi da označim out-of-game aktivnost, pokušavao sam se prisjetiti petka…

Sjećam se da sam došao na Rajske Vrhove s imobiliziranom rukom jer, kao što možda znate, uspio sam s$#%$t ligament prilikom napete borbe protiv sjena pred ulazom u Utvrdu Svjetlosti. Sjećam se i da sam pripremao kostim mudrog djeda iz šume. Nažalost, nedostatak materijala i ruke su rezultirali time da ovnovski rogovi od kartona i duct tapea liče na sve samo ne na rogove. Isto tako nisam stigao ni neku bradu izmisliti pa sam koristio paprat i uporno morao objašnjavati ljudima zašto mi brada konstantno ispada i raste nova. No bilo kako bilo, nakon nasumičnog odabira kampa, završio sam u sigurnim zidinama grada u kojem je uglavnom bila starija ekipa tako da sam se odlično uklopio u rasprave o bolovima u zglobovima, kičmi, jetri i kako se nekad na LARP-ovima role-playalo, a kako se sad se samo sjedi, pije i priča o bolovima u zglobovima, kičmi, jetri i vratu. Osim toga, često se razgovaralo i o bolovima u vratu.

autor: Ivo Turk

Sjećam se i da sam ponio sa sobom neko badelovo govno od mente jerbo je bilo od mente i koštalo ispod 50 kuna. Pozitivna stvar oko lošeg alkohola je što ti svatko ponudi malo svojeg samo da ti pokaže kako je njegov bolji. Sve što treba je biti konstantno iznenađen time pa se možda i vi probudite u rasturenim zavojima s manjkom sjećanja.

Bila je to savršena prilika za glumiti djedicu. Nemam ruku, ne smijem trčati, ne smijem se boriti, dobro da prditi smijem jer inače ne znam ni sam što bi sa sobom. Sjećam se da je organizator pažljivo objasnio kako svaki pronađeni predmet treba prijaviti organizatoru kako bi on bolje organizirao. Tu je bilo još nekih pravila, ali tko još sluša organizatore, ja sam odjezdio do kampa Ognjenog Mača ulizivati se ljudima koji su sposobni boriti se jer ljudi iz mog grada mogu samo probati vikati od kostobolje dok neprijatelj ne umre od muke. Gradonačelnik Kramparić je povremeno molio ljude da bar netko sjedne na ulaz i stražari za Vepra po satu, ali građanstvo je uglavnom jaukalo kako ih za tako nešto previše bole ruke, noge i još neki udovi. A kaj im ja mogu, ja sam extra nesposoban. Imam puknuti ligament, ne smijem trčati, ne smijem se boriti pa onda i mene bole neki udovi za situaciju u gradu.

autor: Martina Šestić

Malo sam tako šetal među kampovima po kojima sam od početka upoznao neke stare i neke nove likove. Ja sam meketao kao ovca, a oni su se zgražali nad mojim rogovima i sa strahopoštovanjem pitali stvari tipa “kakav si ti stvor” ili “jesu ti to rogovi ili neka kapa?” te najčešće “Jesi li znao da ti je neka paprat zapetljana za gumu koja ti drži kapu?”. Dok smo se tako podružili, pao je mrak. I taman par nas krenulo u mračnu šetnju prema ukletom jezeru, a ono pred gradom invazija ghoulova. Bilo je totalno napeto, posebno na jezeru di nije bilo nikoga jer navodno je organizator rekao da se džaba ide na jezero ako se njemu prije netko ne javi. Otišli smo i do nekog groblja, ali je situacija bila ista. Dok smo se vraćali, opsjedali su nas ghoulovi. Malo je bilo panike, malo bježanja, ja sam se uglavnom suptilno gegao sa strane i s vremenom ušetao u grad veselo mekećući.

I sjednemo mi tako za kampersku vatru, a ono stiže mistična poruka čiji sadržaj se svodio na “Morate otiči na jezero, a onda na groblje”. Fascinantno. Dok je hrpa ljudi veselo kretala na jezero, ja sam ostal u kampu pričat o kostobolji uz povremene vike organizatora da moramo role-playat da smo u srednjem vijeku di se kosti magično izliječe. Ili tako nešto, ne sjećam se više, znam da smo u neko doba noći pričali viceve o vepru i da sam ujutro imao vukodlački trenutak. Ah da, tu je negdje bio i night hunt u kojem isto nisam mogao sudjelovati zbog glupe ruke.

autor: Martina Šestić

Subota je počela sporo dok su svi pojeli i obukli kostime i srali i sjedili u birtiji i žalili se na kostobolju, ali kad je igra krenula, onda je krenula. Voda s jezera se naglo pretvorila u otrov i morali smo panično krenuti tražiti liječenje. Gadna je bila ta voda, jao kako su ljude kosti bolile od toga. U nadi da ćemo složiti neki napitak, brali smo ljubičasto i žuto cvijeće. U tom procesu me ubola pčela, nabijem ju na tri $%#&$%& &$%%$# u tri $&$%& &%%&&$ &%$%&$. I tako sam cuclao ruku dok se radio impresivni ritual za koji je svatko od nas morao napitku ispričati nešto o sebi. Kad je napitak u sebe primio mnogo povijesti, sreće, tuge i kostobolje, malo smo ga popili i prizdravili.

Ostatak dana smo pokušavali zaliječiti jezero s više ili manje uspješnosti, par ljudi je istraživalo random dungeon, bila je invazija ghoulova koji su bez problema osvojili grad jer su vrata bila otvorena pa su gospoda ghoulovi ušli unutra, pristojno zatvorili vrata za sobom te pobili i pozarobljavali sve unutra. Par akcija spašavanja kasnije, otkrio sam da postoji i treći kamp u kojem je jedan čovjek bio teško ranjen i traumatiziran invazijom ghoulova. Hmm, čekaj malo, oni urlaju, paničare i proživljavaju teške traume zbog nekih ghoulova te par izgubljenih udova i života? Ah, pomislio sam, to je kamp ekstremnih role-playera. Znači, imamo tri kampa: Kamp Society of Sensation, kamp Murderator i kamp Jeremija. Dobro za znat.

autor: Ivo Turk

Nekoliko vrlo zabavnih borbi kasnije (bar tako ljudi tvrde, ja ne smijem jer sam star i jednoruk), otkrio se problem ghoulova: neki necromancer je naselio groblje i napravio invaziju na grad. Nakon završne borbe, svi su bili jako sretni i onda smo otišli slaviti. Bilo je lijepo, ostali smo do kasno, roditelji se valjda nikom nisu ljutili zbog toga. Malo sam brinuo da bi mogao biti neispavan, ali ono, stignem se naspavati, ne?

Ma stignem se &%$&$ %&$#%& naspavati. Probudi me ujutro lupanje po šatoru. A što je lupalo po šatoru? OVO je lupalo po šatoru, &%%&#% mu pas konj %$%&%$ #$”%#$ $#%&#$ posred &$%&%# &%$#$%# krvavim %$&#$# u tri &%$$% &#$&$%&#$ %&$%&$#$ mame!!!!1 A niš, složio stvari poprilično brzo, malo se pravio da pomažem drugima s tom jednom rukom koju imam, svi smo se senzualno izgrlili i otišli doma. Ukratko, krasan događaj. Bio bi možda ljepši da sam mogao, na primjer, sudjelovati u njemu ili tako nešto. A ko mi je kriv kaj skačem na rame po larpovima.

________________________________________________________________________

Watashi the Hrule je cotavi posjetitelj larpova koji voli zanovijetati oko toga što nemre koristiti ruku. Dok ne larpa, fuša neki dizajn, tipka jednom rukom, izbjegava ljude, trolla po internetu, skuplja igračke i sluša muziku dok razmišlja o tome kako bi krasno bilo imati ruku da opet malo crta. Neke od proizvoda njegovih aktivnosti možete naći na Lag City Network stranici.

2 thoughts on “Hruletovo hodočašće na Rajske Vrhove

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s