Havrilovo traganje za Zorom na Tragačima Zore

Evo napokon larp koji mogu prepričati u detalje jer je bio potpuno jednokratni pa nebum nikom ništa spojlal. Najme, za neupućene, udruga Lateralus (iliti Božo i Anči) koja pokušava kod nas uvoditi alternativnije larpove (često u kraćim formama) i više nordijskog stila, napravili su za probu jedan freeform fantasy larp koji je trajao od večeri do jutra. Ideja je bila napokon složiti pravi fantasy larp na otvorenom bez pravila. Likovi mogu raditi štogod požele dok god to izgleda uvjerljivo. Isto tako, mogu utjecati na druge igrače dok god drugi igrači to prihvaćaju. Igral sam takve “light” larpove, ali neke male od par sati ili sam se jednostavno na normalnom larpu igral kao da su takvi pa ako bi mi netko rekao “ovaj buff se ne baja tako”, poslal bi ga u tri p%$&$#$% m#%$#$.

Mesec dana unaprijed je trebalo poslati lika za priču i ja sam poslal Havrila Ukvalinskog, čovjeka koji je mrtav. Stalno sam govorio da bum još nekaj nadodal, ali nikad nisam. Meni je lik nešto što se desi po putu jednom kad ga počnem igrat. Ali jedna je velika razlika od ranijih likova. Ovo je bio ozbiljan i depresivan lik s bizarnom i tužnom pričom. Nije bio ludi rogati deda nit je bio pijani glazbenik bez sluha. Ne, ne, Havril je bio mrtav i tražio je svoj mir. Kako je 90% moje fantasy odjeće plavo, htio sam ubaciti malo zelene u mix da nebi previše ličio na Melindora. Našao sam na popustu hrpu zelene tende za suncobrane i od iste napravio neku pseudo-hakamu koja je ispala očajno. Ali kaj sad, ja sad imam jedne hlače za sve rezervne likove ikad. Malo su debilne, al koga briga. Larp je, nije HBO-ova serija o vukovima i jelenima.

Lokacija je bila Lubena tj. ranč di se inače održava Majčin Gaj kojeg ove godine nije bilo jer se Siro razbolio. Ajde super da je bila dostojna zamjena. Glupi Majčin Gaj sam čekal ko gladan srat i na kraju ga nije bilo. Al dobro, nebum sad rantal o Majčinom Gaju, tu sam da rantam o Tragačima Zore. Došli mi lijepo tamo, raspakirali se, smijali se Svenu koji je fulao Lubenu i završio u Bjelovaru, odslušali smjernice i odredbe, upoznali newbije, Talijane i staru ekipu, malo pokazivali jedni drugima kaj smo ponijeli za piti… Ja nisam ponio puno jer sam znao da je ostajanje budnim do zore teško za izvesti uz stalno kretanje tako da sam se držao malo ruma i puno kofeina.

Ideja terena je bila divna. U djelu koji se igra glumimo likove onako kako ih glumimo. Nema ispadanja iz lika, pojašnjenja, potpitanja i stvari koje nisu za igru. Za to sve ima “meta” kamp u kojem su su plastične boce, cigarete, rasprave o filmovima i sl. Dobili smo par primjedbi kako nas se dosta jako ratoborno opremilo i da se nadaju da nebu sad nekog pokolja ili nešto. Pogledal sam ekipu i svatio da je bloodlust level sličan steampunk larpu. Opet sam jedan od opasnijih likova. A kad sam ja neki kakti opasan, to samo govori koliko ostalima nije do borbe.

Jednom kad smo se svi skupili i podružili, odvezli smo aute iz igrališta i pomalo se krenuli vračati natrag kao likovi. Ja sam bil jedan od prvih koji su ušli, upao sam negdje na rubu šume i krenuo zombijati sa svojom divovskom boffer letvom. U početku sam samo vukao letvu po šumi i livadi, ignorirao druge likove i pridonosio freaky atmosferi. Jedno pola sata sam ja tako šetao, dosta ljudi bilo zbunjeno, neki probali odmah drugima gurati svoje koncepte lika i polako su se priče počele plesti. Prije igre je svatko dobio neku manju natuknicu što da traži od drugih ljudi i cijela stvar je funkcionirala relativno dobro. A onda je pao mrak i stigao je gavranoliki Božo da nam podjeli šaptaje… šapate… Šaptove? &$%# ja svoje znanje pravopisa, podijelio nam je komade papira i svatko je dobio jedno 4-5 zadataka koje je morao riješiti i svi su se ticali drugih igrača.

Havril je dobio dvije krađe, jedno nagovaranje na ubojstvo i par razgovora s ljudima koji su upoznati sa smrću. Koncept questova je zapravo bio divno zamišljen. Zadaci su se uglavnom mogli riješiti po željama i prohtjevima. Ako je bilo imalo uvjerljivo, bilo je dovoljno dobro za rješenje. Ideja je bila proživjeti situaciju, a ne pobijediti quest. I osjećaj slobode mi je bio fenomenalan. Nisam brinuo jel bum stigao nešto napraviti, jel bu mi organizator poništio nešto jer nisam napravio točno ono što je on zamislio, jel bu me ubio vepar dok hodam između skupina… Ali nekako to nije sjedalo svima. U meta kampu su ljudi pametovali kako nije to to, nešto kao da nije to to, blaa. Jedan čovjek je odustao od larpa jer mu je previše zbunjujuće i intenzivno. To mi je bio šok. Meni je intenzivno ono kad na mene trči tip obučen u kožnu krpu s letvom u ruci, ovo mi je ovako standardno ufuravanje u ulogu, bizarna okolina, sleep deprivation i komunikacija s ljudima koji su ufurani u nešto totalno svoje. Još sam pazio puno ne piti jer sam planirao biti budan do zore. Neki to nisu pazili pa su polako krenuli kapati. Par ljudi je pobjeglo doma, par je pozaspalo po kampu ili terenu, broj nam se smanjivao, ali nismo puštali da nas to ometa. Ako zadatak ovisi o nekom, preuredi si priču u glavi da ovisi o nekom drugom. Neš ti problema.

Između ostalog, trebal sam ukrast jednu od svetih jabuka za liječenje. Vidio sam ranije da netko ima te jabuke, al ubij me ako se sjetim tko. Još sam bio prepijan da puno mislim pa sam se uglavnom bavio drugim stvarima, a ono evo Zaadro dijeli jednu jabuku Dunji. Dok sam se ja snašao, jabuka je nestala. Grrr. Usputno, morao sam ukrasti i komad hrane te ga podmetnut nekom drugom. To je isto neslavno završilo jer sam komad nečijeg sira (ili kruha? Bio je mrak) ubacio u neku vreću i sat-dva kasnije čuo psovke kako je pas pojeo nešto iz vreće. To samo meni uspije. A jabuku? A jabuku sam Zaadru spomenuo da ju moram ukrast pa ju je jadan stavio na vidljivo mjesto da mi bude lakše. Pobjego sam i pojeo ju skup s košticama i petiljkom i svime. Kad se igra hard kor, onda se igra hard kor. Ubojstvo? Ubojstvo sam isto riješio. Našao sam ubojicu, jedan od Talijana, samuraj. Zamolio sam ga da me ubije. Imali smo tužnu i bizarnu scenu, ja sam ga nagovarao, on je plakao i vrištao, na kraju je pokleknuo i prerezao mi vrat. Pao sam. I digao se kao Gogol.

Ne onaj ruski pisac nego biće na pola puta između smrti i šapta. Moj ozbiljni i depresivni lik, sad je postao duh koji opsjeda ljude. Mogao sam opsjedati svog ubojicu ili nekog tko bi mi pomogao da izvršim zadnji zadatak. Zaadro jadan, dao mi jabuku, obećao mi pomagat oko toga da pređem zadnji dio, sad je postao žrtva Gogola. Gogol je trčao oko njega, jezovito se smijao i ispuštao neke strašne zvukove. Barem mi je tako u početku izgledalo. Zapravo sam trčao oko ljudi ko debil, vikao IHIHIHIHI i ispuštao dahtaje ko astmatična baba. Toliko o mom pokušaju igranja ozbiljnog i mračnog lika. Ali do tada je ionako većina ljudi pozaspala ili otišla doma. Organizatori su se malo razočarali, ali ono, ja sam nekako očekivao tako nešto. Nije ostajanje do zore za svakoga. Još su se razočarali manjkom konflikta. A dobro sad, prvo vas brine puno oružja, onda vas brine premalo napadanja, ja više ne znam kak igrat. Osobno, možda bi i radio sranja, ali Havril je priglupi donositelj pravde, nije on za krađu i konflikte. Osim ak se na nekog treba zaletit letvom i s$%&%$ se u grabu, to bi mu dosta dobro išlo.

Koliko sam vidio, najveći problem je zapravo bio to što je rješavanje questova bilo tempirano za mnogo više igrača, a nas je ostalo desetak i svi smo sve riješili debelo prije vremena. Još veći problem je bio to što su sve savjete najbolje mogli davati organizatori koji su strpljivo sjedili u šatoru i pomagali izgubljenim dušama, ali svakom je trebao neki savjet pa se šator ubrzo pretvorio u čekaonicu kao kod doktora. Na kraju je nas desetak budnih potonulo u metagame pa smo dobili kazan kave i pravo na malo odmorit. Odspaval sam jedno pola sata i taman se još malo podružio s ljudima kad je došlo vrijeme za završni ritual.

Moja hakama od tende za suncobran se pokazala savršenom. Mogao sam sjediti na rosnoj travi bez ikakvih problema. Pripremili smo ritual u zoru. Zaadro je naporno nosio cjepanice dok mu je Gogol sa strane mistično šaptao stvari tipa “hhhh, diži ramenima, a ne laktovima, hhhh”. Spremili smo i poklone za šumu. Havril je odlučio pokloniti svoje tijelo. Sve je bilo krasno, osim kaj smo već pucali od umora i nije se bilo lako vratiti u mindset lika. Tako su ljudi umjesto brige oko rituala više spominjali brigu da ako nas netko od susjeda vidi ovak debilno obučene oko drvenog pseudo-oltara, pozval bu nam muriju. Još kad je Božo došao i zapalio onu bombu za dimni signal, samo sam čekao da nas neki GSS helikopter greškom proba spasiti. Ali sve je prošlo bez problema ritual je bio krasan, svi smo dobili po kamen s imenom lika i Havril je dobio priliku ostati živ. Ali Havril je mrtav odavno i to je već odavno prihvatio, nadao se smrti. Kad se svima ispunila želja, pao je dolje. Umjesto tuge i reminiscencije o prolaznosti života, dobio je samo komentar “opet?!?”.

Za one koji skaču na zadnji paragraf: Larp je bio divan i vrlo zanimljiv. Sve greške koje su se desile, zapravo su dobra lekcija za sve nas jer svima je ovo vrlo nova metoda igranja. Zapravo, sve skupa je imalo lijepu zatvorenu cjelinu i još uvijek bolji kraj od jednog Crolarpa na kojem je većina igrača u subotu navečer sjedila i blejala u mrak dok nije došao organizator i radosno prenio kako su neki ljudi pobjedili i sve je gotovo. Navodno je plan iduće godine opet freeform larp, ali duži i u slavenskoj mitologiji. A možda i opet Nikonimorski. Ne zna se još ništa. Stignemo saznat.

Watashi Ukvalinski, ide po svim larpovima ikad ako ima para. Ako nema onda nejde nigdje i svi mu jave kako su jako žalosni, ali su usput i sretni jer znaju da nebu napisao recenziju. U slobodno vrijeme stavlja neke stripove i svašta na Lag City Network. Par ljudi ga zbog one ankete nagovara da napravi neki SF larp, ali to je još sve napol u teoriji. Iako, nikad se ne zna.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s