Stolisna šuma MB naslovna

Priče iz plave pljoske: Fu-Do protiv šume zla

Almighty Watashi je bio na nedavno održanom trodnevnom fantasy LARP-u Stolisna šuma, u organizaciji udruge Ognjeni mač. Evo s kakvim se dojmovima vratio.

Negdje tijekom ranog ljeta, larp zajednicom se, poput verbalne gripe, raširila vijest da dolazi nova “Jaska”. Da, Jaska, ona kao nekada, ali bolja. Blaža. Pametnija. S novim rulebookom koji nema milijardu stranica nespretno objašnjenih pravila. Odjednom su počele dolaziti prijave i potvrde o masovnim odlascima na larp.

Ja sam, naravno, već odavno znao za taj fenomen jerbo sam prošle godine došao na uglavnom neprimijećeni mini-event na Jaski gdje smo skoro svi napravili neke blesave likove s lažnim naglascima pa sam bio Fu-Do, istočnjački redovnik s lukom i očigledno lažnim crnogorskim naglaskom.

Ono što nisam primijetio je da su se svi ostali malo uozbiljili i napravili nešto normalnije, dok sam ja ostao idiot u šlafruku s blesavim imenom. Dobro da sam zaboravio onaj ženski kožni oklop s izbočinama za sise koji sam imao prošle godine jer bi me inače vjerojatno zamolili da otiđem.

Ali prije nego sam primijetio ozbiljne i kvalitetno kostimirane likove, primijetio sam krčmu. Kao u stara vremena, orgovi su složili vrlo funkcionalnu drvenu krčmu od debelih grana i milijun dodataka okolo po šumi, a od njih se posebno istaknulo šumsko svetište za koje smo kasnije otkrili da ima kul efekte kad ga orgovi zapale ako igrači krenu bajat’ oko njega.

Može se do sutra raspravljati oko stila igre, profila igrača ili kvalitete događaja unutar pojedinih larpova, ali jedno je sigurno – Ognjeni Mač je i dalje logističko čudo u odnosu na sve ostale larpove u hr. Tu date kotizaciju, a oni poput nekog larp Isusa od toga naprave hektolitre hrane, pića, kostima, propova i svačega još.

Što je to Jaska?
Mnogi novi larperi misle kako je larp neka aktivnost u kojoj se ljudi kostimiraju i prave se da su netko drugi dok sjede u birtiji. Iskreno, koliko god komorni larpovi mogu biti zabavni, primijetite kako je ovaj opis gore identičan opisu bilo kojeg drugog večernjeg odlaska u birtiju.

Mi penzioneri i dalje za prave larpove držimo ove klasične u kojima se ode u šumu, digne šator i divlja dva dana sa spužvenim i gumenim oružjima.

Za razliku od ove malo blaže i razumnije organizacije, prava old-school Jaska je svima bila poznata kao najubojitiji od svih larpova.

Ako želite znati više, pitajte starije larpere kako su stare Jaske izgledale, ali za svaki slučaj pripremite mp3 player i slušalice jer postoji realna opasnost da vam osoba krene naširoko pričati kako je on dobro poginuo od zmaja ili kako se u doba Kutine bolje prdilo.

Prvo što su ostali igrači primijetili kod mojeg Fu-Do kostima bila je fenomenalna kvalitetna šminka oko mojih očiju. Bio sam sav ponosan i kul dok se nisam sjetio da se ja uopće nisam šminkao oko očiju pa sam krenuo ispitivati okolo o čemu oni to pričaju.

Bio sam zamoljen da se ne gledam u ogledalo nego da popijem neku tabletu protiv alergijskih reakcija i probam nakon nje ne voziti automobile. Fu-Do im je na svom poslovično lažnom crnogorskom objasnio kako ne planira voziti automobile, nakon čega je popio tabletu i pokoju pivu te poput supermena u Baywatchu, odletio u slow motionu do svog kampa.

Kako je nešto ljudi nenadano, ali očekivano, otkazalo, tako je kamp gdje Fu-Do obitava spao na četiri igrača. Ali mi smo ga svejedno spicali do jaja. Imali smo fino iskopani fire pit za bolje kuhanje rakije, ogradu za zaštitu od zombija i spolnih bolesti te vrlo lukavo postavljeno snajpersko gnijezdo tj. šatorsko krilo na kojem su dva od četiri stražara uspjela zaspat’ na straži u pol bijela dana.

Jedino je šteta bilo što je naš kamp bio s tako malo ljudi, svi smo bili neki avanturisti pa nismo radili kao jedinica i još smo bili najdalje od krčme pa smo vrlo brzo prestali koristiti svoj kamp i uglavnom lelujali po drugim kampovima koji nisu imali impresivnu ogradu, al’ su imali aktivniji fire pit i ponešto za pit.

Počelo je zabavno i napeto, ali je kasniji dio petka malo pokvarila kiša. Najgori dio je bio kad smo kasno po noći taman pred najveći pljusak došli u krčmu, a tamo je bio neki off game totalni, nitko nije larpao nego su svi samo pričali nešto duhovito, smijali se, žderali juhu, jeger, marshmallowse i razne druge užasne stvari, jako mi je teško bilo tamo se zabavljati i to sve jesti dok je oko nas divljala kiša.

O čemu se radio ovaj LARP?
Ima ta neka šuma i tamo neko svetište di dođu neki hodočasnici i tako se malo pomole i ostave nešto za pojesti i sve je to bilo u redu dok ove godine nisu došli neki novi hodočasnici koji su od slijepog satira kupili neku rabljenu molitvu na popustu i greškom prizvali nekog Sotonu koji je opsjeo nekog čuvara šume pa smo morali naći sto stranica knjige, proizvesti novo svetište i napraviti ritual da protjeramo sve Sotone nazad u rupu iz koje smo ih greškom izvadili. Usput smo tražili blago bandita, branili se od random invazije vukodlaka i jeli ljuti chilli.

Subota je srećom bila totalno bez kiše. Nakon što se Fu-Do natjerao ustati, oformio je malu vojsku od dvije osobe i krenuo u potragu za cvijećem od kojeg se radi rakija, nakon čega se je malo smijao svom suratniku koji je tražio mentu koje nema na tom području, al je zato Fu-Do imao punu torbu mente jer je prije eventa saznao da se u blizini proizvode mojitosi, a njemu menta raste u vrtu iza kuće. He he he.

Nakon što su mu mojitosi dali prijeko potreban chi, otišao je s još nešto ljudi tražiti izgubljenu banditsku škrinju s blagom. Taj dio je bio nevjerojatno zabavan jerbo je škrinja bila ogromna, ali i lukavo skrivena, a još je bila i prepuna blaga svih vrsta i podvrsta. Ljudi su se grabili za čarobne predmete i impresivne ukrase, a Fu-Do je, asketski nastrojen, samo pobrao hrpu para i otišao do krčme naručiti pokoju pivu i nekoliko tanjura chillija, uglavnom ljutog.

Nakon chillija sam legao kraj vatre, pio kavu i mojitose i ležao i ležao satima. Ionak se niš pametno nije događalo, osim malo pjevanja i neke genijalne predstave koju sam, na žalost, propustio jer sam u tom trenutku zaspao na straži. Nekako sam mislio kako nikad neću ustati, a onda je u kamp utrčao vukodlak. A ja ni 5 ni 6 nego na noge da branim kamp, iako je tuđi.

Samo je tu bilo par problema. Nisam imao vezan pojas pa mi je šlafruk bio raskopčan, luk mi je bio s druge strane kampa, a vukodlak je primijetio da ja postojim. Zgrabio sam najosnovnije i hrabro pobjegao iza okolnog grmlja da se regrupiram sam sa sobom.

“Pogledala sam kroz prozorčić svog šatora, vidjela da vani neki vukodlaci skaču okolo dok Fu-Do trči gol po kampu. To je za Jasku sve bilo vrlo svakodnevno pa sam mirno legla nazad i nastavila odmarati.”
— Matilda, ork kovač

Kad sam napokon došao do luka, izvadio sam strijele i u par poteza ubio par vukodlaka. Nije da sam tako dobar strijelac nego vukodlaci niš živo nisu vidli kroz proreze za oči, a bili su tak dobro izmišljeno da ih je ubijalo samo čarobno oružje. Drugim riječima, teško naoružani ratnici su ih uglavnom češkali svojim oružjem i ginuli ko kruške dok je nasumičnih par ljudi moglo bilo kojeg vukodlaka ubiti u jednom potezu. Balansiranost je bila na visini klasične Jaske.

Bio sam uvjeren kako se takve stvari neće dešavati sad dok smo svi tek počeli s novim likovima pa smo isti power level, ali eto, neke stvari očito nikad ne odumiru. Ali dobro, tko sam ja da se žalim, ja sam bio jedan od slučajno odabranih koji su imali onaj specifični ability koji ubija vukodlake. Bio sam kul i svi su se divili. Moram priznati da sam se i ja sam sebi malo divio.

Tu negdje je došla večer kad smo po mraku epski spasili šumu uz puno muke, trčanja okolo, borbe protiv umne kontrole i mojih neuspjelih pokušaja da spizdim baš svo teško zarađeno blago u krčmi.

Nakon pobjede i divljenja sceni gdje dva NPC-ja imaju happy end između sebe bez ikakvog inputa igrača, malo smo tako slavili i strahovali, a onda je jedan od kolega iz kampa došao za moj stol, pogledao lijevo-desno kao da prelazi cestu i glasom zlog prodavača droge nas pitao “Psst psst, oćete malo otići van krčme… off-gejmati?”

Što je to off-game?
Off game je stari, mistični i na larpovima žestoko zabranjivani sport potajnog pričanja stvari koje nisu dio igre bez ikakvog uživljavanja ili glumljenja larp uloga. Molimo sve larpere da takve aktivnosti ostavljaju treniranim profesionalcima i izbjegavaju to poput kuge.

Nakon sedam minuta sakupljanja dojmova oko larpa, načuli smo da u jednom kampu sjedi par maloljetnika koji su prvi put u životu bili na larpu i da su malo razočarani cijelom stvari. Brzo smo potrčali u spas larpa, ali smo nakon par koraka shvatili da je malo mrak pa smo upalili svijetla i polako odšetali do kampa.

Ajde bilo je ok, nisu nešto sad bili razočarani, samo je nekima malo falilo borbe, bilo im je neočekivano što neki tu tako žestoko igraju uloge, npr. bili su pomalo zadivljeni mojim očigledno lažnim crnogorskim, kao “Kak’ ti to uspije?”. Moj odgovor “Tako što sam debil” ih nije impresionirao.

Najviše ih je ipak razočarao napad neuništivih vukodlaka, ali dobro, objasnili smo im kako je to slučajno tako i nije zamišljeno da to tako bude stalno. Dovoljno smo dobro lagali da su puni povjerenja rekli kako iduće godine sigurno dolaze.

Onda je naišao jedan od pijanaca iz krčme i larperskim sposobnostima nanjušio duhan kod jednog od njih. Nakon jedne cigarete (ne pušim, al’ porez je porez) sam nekako pobjegao spavati da drugi dan budem čio i oran za rastavljanje kampova i dug odlazak doma.

Za drugu godinu Fu-Do će definitivno imati posla da dostigne kvalitetu ostalih kostima na Jaski. Na primjer, trebat će mu neke krpe oko tenisica da mu pašu uz šlafruk i definitivno bi trebao proizvesti naginatu ili neko slično oružje za one senzualne noćne trenutke kad je premračno da bih pucao iz luka.

Uz sva moja kenjanja koja volim bacati, ovaj event je bio divan te se nadam da će iduće godine biti još više igrača, još raznolikijih monstera, još luđih blaga, još lošije otpjevanih glazbenih remek-djela i možda repriza one predstave koju sam propustio.

Osim toga, nadam se da iduće godine neće Vakula primijetiti da je larp na vikend pa stisnuti kišu na dan-dva, kako on to najviše voli. Crko dabogda.

Stolisna šuma PR 2

O autoru
Zvonimir Barać aka Almighty Watashi aka Melindor aka Fu-Do je polu-zaposleni freelancer koji trenutno radi na animacijama i pisanju tekstova za najbolju hrvatsku logičko-politički-parodičnu video igru Viktor, a o larpu piše svake prijestupne (što ćemo promijeniti – op.ur.), ponekad po larp blogovima, a ponekad po svom dosta neaktivnom blogu. Njegove prijašnje osvrte na larpove objavljene na LARP Hrvatska možete pročitati ovdje. Više voli o larpu pametovati uživo kako bi iz prve ruke vidio sva kolutanja očima ljudi koji su ga prisiljeni slušati.

Fotografije: Mojca Brenko-Puzak i Petar Ratković
Naslovna fotografija: Mojca Brenko-Puzak

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s